UnaVita

Neverbalna komunikacija

Pioniri neverbalne komunikacije

Svatko poznaje nekoga tko može ući u prostoriju punu ljudi i za nekoliko minuta opisati odnose i osjećaje među njima. Vještina čitanja stavova i misli neke osobe iz njezina ponašanja prvotni je oblik komuniciranja koji su ljudi primjenjivali prije govora.

Gotovo je nevjerovatno da se nakon tisuća i miliona godina ljudske evolucije govor tijela počeo aktivno proučavati tek 60-ih godina 20.stoljeća. 

Glumci nijemog filma poput Charlieja Chaplina bili su pioniri neverbalne komunikacije. Pojavom zvučnog filma neverbalni vidovi glume počeli su gubiti na važnosti. Opstali su samo oni s dobrim verbalnim i neverbalnim vještinama.

Početak neverbalne komunikacije

U stručnim studijama o govoru tijela, možda najvažnije djelo u razdoblju do 20 st. bilo je The expression of the emotions in man and animals (Istraživanje emocija kod čovjeka i životinja) Charlesa Darwina objavljeno 1872. godine. Ono je potaklo suvremena istraživanja izražaja lica i govora tijela pa su od tada brojni istraživači diljem svijeta potvrdili mnoge Darwinove zamisli i zapažanja. Istraživači su od tada otkrili gotovo milijun neverbalnih signala. Albert Mehrabian, pionir u istraživanju govora tijela, 50-ih je godina 20.st. otkrio je da ukupan dojam jedne poruke 7% verbalan (samo riječi), 38% glasovan (uključujući boju glasa, moduliranje glasa i druge zvukove), a 55% neverbalan.

Antropolog Ray Birdwhistell napisao je izvornu studiju o neverbalnoj komunikaciji  koju naziva Kineza.On je slično prosudio omjer neverbalne komunikacije među ljudima. Prosudio je da čovjek dnevno riječi izgovara ukupno 10 ili 11 minuta, a da prosječna rečenica traje samo 2,5 sekunde.  Također je procijenio da možemu naučiti i prepoznati oko 250 000 izraza lica.

Analize mnogih razgovora i pregovora koji su snimljeni tokom 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća pokazuju da je u poslovnim susretima govor tijela odgovoran za 60%-80% dojma ostvarenog za pregovaračkim stolom. Isto toliko dojma ostvari o dojmu neke nove osobe u prve četiri minute. Studije  pokazuju da u telefonskim pregovorima pobijedi onaj tko ima jače argumente. Kod izravnih pregovora to nije točno, jer konačne odluke donosimo  uglavnom na temelju onoga šta vidimo.