UnaVita

From the blog

Virtualno protiv stvarnosti

virtualno protiv stvarnosti

Virtualno protiv stvarnosti

Neverbalna komunikacija i online stranice za upoznavanje

 

Supruga i ja smo nedavno komentirali odnose ljudi na društvenim mrežama. Konkretno govorili smo o tome kako se ljudi nevjerojatnom lakoćom povežu s osobom koju nikada nisu niti vidjeli niti čuli. Kako su u stanju zbog te osobe prevaliti put od par stotina kilometara iako gotovo ništa o njoj ne znaju. Ljudi se povežu s nepoznatom osobom na temelju fotografije koju stave na profil i eventualno telefonskog razgovora. Realno gledajući spremni su dosta toga riskirati zbog potpunog stranca. No zašto je to tako?

Smatram da je odgovor u neverbalnoj komunikaciji. Naime ljudi dok pišu jedan drugome isključivo se baziraju na riječima jer nisu u mogućnosti da se vide. Iako povremeno komuniciraju putem video poziva, slika takvog poziva je lošije kvalitete, ton je također dosta loš i obično se vidi samo lice tako da i opet ne dobivamo potpunu sliku te osobe. Zato dok se dopisujemo s nekime zamišljamo tu osobu u tome trenutku. U stvari stvaramo sliku kako bi mi željeli da ta osoba izgleda dok izgovara pojedine riječi a ne kakva je ona u stvari u tome trenutku.

Nakon vrlo kratkog vremena u svojoj glavi ustvari stvorimo idealnog muškarca ili ženu. I to radimo skroz nesvjesno. Takva idealna osoba će nam se najvjerojatnije i svidjeti na jednom dubljem nivou te se može stvoriti požuda.

Požuda je jedan od najvećih pokretača u ljudi. Na ovu temu su napravljena brojna istraživanja koja pokazuju da su ljudi sposobni uraditi stvari koje inače nebi ako im osoba suprotnog spola pobudi požudu u njima. I tako lišeni gotovo svake mogućnosti za neverbalnu komunikaciju i iskrivljenom percepcijom dotične osobe krenemo na put da se upoznamo s njom. Kada nakon nekoliko sati vožnje i potrošenih par stotina kuna stignemo na odredište……uslijedi prvi šok. Već na prvi pogled shvatite da su slike s njegovog ili njezinog profila stare nekoliko godina. Da je osoba pred vama niža nego li se čini na slikama i vidno starija. Slika je samo jedan mali djelić vašeg života uhvaćen u vremenu. Obično oko 1/1000 sekunde. Nadalje ljudi se na profilnim slikama žele predstaviti u najboljem svjetlu. Stoga se pažljivo narihtavaju kako bi ispali najbolje što mogu a samim time nisu autentični, ne pokazuju pravoga sebe. Možda ste vidjeli sliku osobe koja je na partiju i smije se te ste pomislili kako je to zasigurno vedra i vesela osoba, a u stvari možda je to samo jedan uistinu mali dio vremena kada je inače depresivna osoba sretna. No koliko ljudi uistinu može prepoznati pravi osmjeh?  No što je tu je, pošto ste već prevalili toliki put odlučite otići na piće s tom osobom. E onda obično uslijedi drugi šok. Svim onim riječima koje je ta osoba pisala vi ste skroz nesvjesno pridodavali njezine ekspresije lica, ali onakve kakve bi vi željeli da budu. Kad ono u stvarnosti vidite da ta osoba uopće nema mimiku lica kakvu ste si vi zamislili. I nakon pola sata mukotrpnog razgovora kulturno se zahvalite osobi na pozivu, sjednete u auto i krenete na put prema kući. I dok se vozite lupate glavom o vjetrobransko staklo jer vam nije jasno kako vam je sve to promaknula. Kako ste mogli toliko krivo procijeniti tu osobu.

U virtualnome svijetu ljudi se gotovi isključivo oslanjaju na riječi. Ali ne zaboravimo da neverbalna komunikacija čini većinu naše komunikacije i ako smo zakinuti za nju dobivamo samo jedan manji dio ukupne slike. A ono što nam fali improviziramo, i to obično improviziramo pozitivno jer ne želimo raditi protiv sebe. U ovome današnjem svijetu digitalizacije zaboravljamo, zatomljujemo pa čak i ne vjerujemo svojim instinktima s kojima smo rođeni. Počinjemo živjeti nerealne živote. Živote bez ljudske komunikacije. Živote bez ljudskog dodira. Počinjemo vjerovati pustim riječima a ne ekspresijama iako su ekspresije puno, puno starije od riječi.

Još uvijek je bitnije kako nešto kažemo a ne što kažemo i proći će još nekoliko mileniuma dok se to ne promijeni, i vjerujem da će se promijeniti ako nastavimo ovim smjerom. Ali do tada obraćajte pažnju na to kako vam ljudi govore i vjerujte svojim instinktima.

 

Željko Trivanović, trener neverbalne komunikacije

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.